|
Ponedjeljak, 06 Kolovoz 2007 |
Naoružana strpljenjem i bocom vode dođem danas u PU zbog nove putovnice. Stanje na šalterima uobičajeno. Uzmem broj, odem do šaltera i čekam. Gospođa na šalteru broj 10, srednje visine, plavokosa, nasmiješena (ne znam joj ime, nažalost), u isto vrijeme radi sa strankama, odgovara ne telefonske pozive i na pitanja onih što proturaju glavu kroz onaj uski otvor od pulta do stakla. Telefonske pozive rješava kratko i efikasno, informacije o tome što sve trebate uraditi kratko, sažeto i jasno, da jasnije ne može biti - milina za oči i uši. Kad ispred mene uleti neki lik "jel' mogu ja samo nešto?" ona me pogleda i ja kimnem glavom. Mislim, neće me ubiti par minuta čekanja ako mu se baš toliko žuri. Gospođa mu objasni šta sve treba uraditi; čak mu prstom pokaže gdje je pošta i onaj automat za brojeve. Nakon što sam sve obavila ponovo uzmem broj, kao i svi ostali i čekam. Žena radi k'o pčelica Maja i ne skida osmijeh s lica. Kad opet uleti tip "jel' mogu ja samo nešto?" i gurne papire pred nju. "Jel' mi treba rodni list?" pita. "Ne, gospodine, imate sve potrebne dokumente i ne brinite, napravit ću sve što treba" odgovara ljubazna gospođa. "A zašto njoj (pokazuje na nekoga iza sebe) treba rodni list, a meni ne?!" nervozno pita lik. "Pa, dobro, gospodine, ako već inzistirate, dajte mi rodni list, nema problema" ponovo strpljivo odgovara gospođa. Na to lik drekne:"Odakle mi rodni list, vi samo nešto izmišljate, derete se tu na mene i ponašate se k'o da ste popili svu pamet ovog svijeta!!!" Ljudi se zaprepašteno počnu zagledavati, a žena samo ustane, bespomoćno raširi ruke i počne se smijati.
Plavokosa gospođo sa šaltera za putovnice broj 10 u PU osječko-baranjskoj, uljepšali ste mi dan, hvala Vam. Čista desetka!
|